Prenosimo članak sa portala promise.hr
Tri žene s dijagnozom bipolarnog afektivnog poremećaja, u dobi od 28 do 57 godina starosti, dopustile su novinaru Promise.hr da prisustvuje njihovom (on line) razgovoru u grupi za samopomoć oboljelih od ‘BAP-a’. Cilj je bio da objavom njihove priče javno osvijestimo probleme s kojima se oboljeli susreću te da, u mjeri u kojoj je to moguće, umanjimo ili uklonimo stigmu koja ih u javnosti nerijetko prati.
”Ovo je grupa u kojoj iskreno, uz zajamčenu diskreciju, iznosimo svoje probleme i nudimo ili sami tražimo pomoć. Nitko od nas, članova grupe, samim sudjelovanjem nije stekao imunitet na ponavljanje faza bolesti, no mnogima rad u grupi istinski pomaže da se osjećaju bolje, dobiju podršku i razumijevanje. Neki članovi koji su se tek susreli s dijagnozom i teško su je ili nikako prihvatili, ne vide svrhu u odlasku na redovne kontrolne preglede i uzimanje propisane terapije onoga časa čim im postane bolje. Zato je dobro da čuju i vide što se drugima događalo i događa, kako bi učili na tuđim greškama.
Osnovni cilj grupe je podrška i poboljšanje kvalitete života”, tim riječima je na mrežnim stranicama zagrebačke Udruge ‘Svitanje‘ opisana svrha sastanaka grupe – kojima se, uz prethodni dogovor, pridružio gore-potpisani novinar.
‘Mislila sam da je život predstava’
”Kada sam imala 20 godina i bila na drugoj godini fakulteta dogodila mi se prva epizoda bolesti te mi je potom dijagnosticiran bipolarno afektivni poremećaj. Tada sam pet tjedana provela na liječenju u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Bila sam razdražljiva, agresivna, sve me je iritiralo, mislila sam da je život najobičnija predstava. Imala sam epizode povišenih energetskih stanja, išla bih stalno van, život je za mene bio jedan veliki party. Fakultet nije postojao, sutra nije postojalo. Samo izlazak je bio bitan te ljudi koji ‘briju jednako kao i ja”, objašnjava u uvodu Sanja (28), djevojka koja je u međuvremenu završila fakultet te danas radi u svojoj struci.
”Znale su mi se dogoditi faza pojačane kreativnosti. Krenula sam slikati, uvjerena da ću postati svjetski poznata slikarica. Pisala sam pjesme, imala ideju da ću pronaći lijek za bipolarni poremećaj. Bila sam uvjerena da sam shvatila srž bolesti, da o tome bolje znam nego liječnici”, opisala je kako se bolest u prvoj fazi kod nje manifestirala.
‘Suprug tada postaje najveći neprijatelj’
U razgovor se ubrzo uključila Dinka (44), koja od svoje 19. godine boluje od iste bolesti, s tim da nju, kako reče, pogađaju samo manične faze, dok se depresivna kod nje uopće ne javlja.
”Često sam imala orkanske faze maničnog raspoloženja. Do sada sam 12 puta zbog toga bila hospitalizirana. Počinje obično ovako: osjećam pojačanu energiju i kreativnost pa ubzrano slikam, pišem pjesme, čistim kuću.., ali ne dovršavam ništa što sam započela. Imam, pri tom, ideju o osobnoj veličini, o grandioznosti i uopće ne razmišljam o posljedicama postupaka. Moj suprug vidi tada da me bolest sve više preuzima, no ja to ne želim priznati. On mi postaje najveći neprijatelj. Na kraju, u roku od tjedan dana, u pravilu završim u bolnici. Zadnji put na liječenju sam provela čak šest mjeseci: tri mjeseca u KBC-u Rijeka i tri mjeseca na Rabu”, objašnjava Dinka.
‘Budi dobra, ili ćemo te vezati!’
Dodaje da je šest mjeseci liječenja u nekoj instituciji strašno dug period, jer nakon toga treba proći i faza privikavanja na uobičajeni život.
”Po zanimanju sam učiteljica, ali još uvijek se ne osjećam spremno da bih se vratila na posao. Nakon mjesec dana u bolnici, treba mi obično tri mjeseca da dođem k sebi. A sada mi treba znatno duže”, ističe naša sugovornica.
Tumači da joj je puno bolje bilo u Psihijatrijskoj bolnici na Rabu, nego u KBC-u Rijeka.
”U KBC-u se po cijele dana pije kava i puši. Liječnici s pacijentima gotovo uopće ne rade. Daju ti lijekove i poručuju: ‘budi dobra, ili ćemo te vezati’. Na Rabu je liječenje puno sadržajnije i puno bolje. Cijeli dan je ispunjen, jer postoje organizirane aktivnosti, a u slobodno vrijeme čitamo knjige, slušamo glazbu. Tamo se puno bolje oporavim nego u riječkoj bolnici”, nastavlja Dinka svoju priču.
‘Ne smijemo gubiti noći, moramo spavati’
Kaže da cijelo vrijeme uzima lijekove i to tri puta dnevno. Nakon što je prvi puta hospitalizirana, postepeno je smanjivala terapiju, da bi nakon tri godine, prema preporuci liječnika, prestala uzimati lijekove.
”Doktor je rekao da mi terapija više ne treba. No, čim sam prestala s terapijom, otišla sam na Zrće, gdje sam radila noćne smjene. Danju nisam mogla spavati jer je soba bila presvijetla i prevruća. To je bila velika greška, jer mi ne smijemo gubiti noći. Moramo spavati, kako se bolest ne bi vratila. Nakon Zrća, ponovno sam završila u bolnici”, zaključila je Dinka (imena sugovornica smo izmijenili).
U dijalog se uključila i Davorka (57), koja je napomenula da ona isprva nije mogla vjerovati da je u zreloj dobi oboljela od bipolarnog afektivnog poremeća.
Mnogi su bolesni, a da to i ne znaju
”Obično se ova bolest javlja između 20. i 30. godine života, a meni je dijagnosticirana kada sam imala 55. Prvo sam došla kod liječnice zbog velike tuge, odnosno depresije nakon tregedije i teške obiteljske situacije. Uzimala sam antidepresive i to mi je ‘mic po mic’ donijelo maničnu epizodu. Vjerojatno sam bolest imala i ranije, ali ju nisam prepoznala. Mislila sam da imam normalne oscilacije raspoloženja”, objašnjava Davorka.
Nastavlja riječima da je tu bolest dosta teško dijagnosticirati te da nekada prođe dugo vremena dok oboljeli i njegova okolina ne prepoznaju bipolarni poremećaj.
”Crne brojke oboljelih su zasigurno još i veće nego se govori, jer mnogi su bolesni, a da to i ne znaju. Istraživanja uzroka nastanka i liječenja ove bolesti su novijeg datuma. Ne zna se ni danas kako točno djeluju lijekovi koji se koriste kod te bolesti, a koriste se obično antidepresivi i antipsihotici, odnosno stabilizatori”, tumači Davorka te dodaje da se pojedini lijekovi podudaraju s antiepilepticima.
Nema krvnih pretraga
”Kada liječnika pitam što je prepisao, nerijetko kaže – nemojte ni čitati što u uputstvu piše. Normalno da nakon takve reakcije idem ‘guglati’. A na internetu sam o bolesti i o lijekovima svašta pročitala. Problem je pri dijagnosticiranju ‘BAP-a’ u tome što nema krvnih pretraga. Dijagnoza se može donijeti samo po opisu tegoba, što znači da dosta toga ovisi o nečijoj subjektivnoj procjeni”, naglašava Davoka.
Zaključuje riječima da liječnik obično o simptomima ispituje oboljelu osobu te jednog člana uže obitelji, da bi kasnije na osnovu njihovih iskaza donio dijagnozu.
‘Na početku manične faze osjećaš se super’
Sanja objašnjava da oboljeli ispočetka najčešće odbijaju liječničku pomoć, jer se isprva, na početku manične faze, gotovo svi osjećaju super.
”No to ‘super’ je patološki dobro raspoloženje. Kada je čovjek mlađi, oscilacije raspoloženja su normalne i teško je razaznati je li u pitanju normalno stanje ili bolest. Kada se, na početku manične faze, osjećaš kao da imaš najbolji period u životu, ne pada ti na pamet ići doktoru”, tumači Sanja.
Tvrdi potom da se oko njene bolesti, odnosno psihijatrijske dijagnoze, ‘lomila’ cijela obitelj.
‘Nemoj nikome o tome pričati!’
”Moja mama nikako nije prihvaćala da sam mentalno oboljela. Govorila je: ‘tebi liječenje ne treba’, ili ‘nemoj nikome o tome pričati’. Mamin brat boluje od shizofrenije te je smješten u dom. Na njemu se bolest itekako vidi, a ne meni – ne, zbog čega mama dugo nije htjela ni čuti da sam i ja mentalno bolesna”, vrlo iskrena je naša sugovornica.
Naglašava zatim da je ranije imala i srčane tegobe te da su svi njezini rođaci i rođakinje tada dolazili k njoj u posjet u bolnicu.
”Na psihijatriji me nitko od njih niti jednom nije posjetio. Zbog moje dijagnoze se zato osjećam kao da sam stalno pod povećalom. Na poslu sam, međutim, otvoreno i bez srama rekla da sam bila na psihijatriji na liječenju. Mislim da je dobro da sam to učinila, jer nakon toga nisam naletjela ni na kakvu reakciju od strane kolega. Ako mi i govore nešto iza leđa, to nije ni bitno”, otvorila je Sanja razgovor o stigmatizaciji od strane okoline – što većinu oboljelih od bipolarnog afektivnog poremećaja itekako pogađa.
Davorka je istaknula da u njenom okruženju malo ljudi zna za njezinu dijagnozu, te da njezin otac nikako ne može shvatiti da je ona mentalno bolesna.
Kako tati objasniti?
”Tata je već stariji čovjek, pa mu je to teško objasniti, no moja kćer, koja ima 27 godina, velika mi je podrška”, ističe Davorka, dok Dinka napominje kako su joj suprug i sin (10) oduvijek najveća podrška, premda se ona, kako reče, u početnoj fazi bolesti uvijek ljuti na supruga – kada joj savjetuje da ode liječniku, kako ne bi opet završila u bolnici…
Sanja se nadovezuje riječima da je na kraju, unatoč svemu, ostala u jako dobrim odnosim s majkom.
”Prihvatila sam da majka moju bolest ne može prihvatiti u potpunosti, pa nemam ni potrebe to joj nametati”, kaže ona.
Dinka, pak, ističe da se zbog stigmatizacije od strane okoline niti jednom – nakon izlaska iz bolnice – nije vratila na prethodno radno mjesto.
Napadaj plača na poslu
”Svi mi stalno govore da sam izvrsna učiteljica, no kada se nakon bolovanja poželim vratiti, više me u školi ne žele. Nakon toga, u pravilu moram tražiti posao u drugoj školi”, tumači naša sugovornica.
Sanja je potom opisala onu drugu stranu bolesti: depresivnu fazu.
”Unutar mene je tada najviše prisutna nekakva praznina i nedostatak energije. Prije nego sam se počela liječiti, imala sam suicidalne misli i samoozlijedila sam se. Otkad uzimam terapiju, nemam više takvih problema. U depresivnoj fazi BAP-a sada me obično primi bezvoljnost i malodušnostnost. Teško je tada obavljati svakodnevne poslove, a kamoli one složenije. Na poslu mi se znao dogodio i napadaj plača. Tada sam uzela bolovanje i liječila se. Liječnik mi je prepisao antidepresive koje dotad nisam pila, a dobila sam i pojačane stabilizatore”, istaknula je Sanja.
Razgovori pomažu da ne posustanu
Potkraj razgovora, zaključila je da joj razgovori u grupi udruge Svitanje itekako pomažu.
”Imam puno problema, ali kroz ovakve razgovore vidim da i drugi imaju slična iskustva. Uviđam da nisam sama u tome. Želim napomenuti da je svima nama terapija nužna, ali da su ovi razgovori vrlo kvalitetna dopuna toj terapiji. Svaka priča je kockica koju slažeš, jer svatko ima svoju vlastitu priču”, istaknula je Sanja, a s njom su se složile Dinka i Davorka.
Sve tri naše sugovornice su zaključile da im razgovori u grupama, koje organizira udruge ‘Svitanje’, daju snagu da ustraju u liječenju i oporavku, da se ne obeshrabre i da ne posustanu…
PREPOZNAVANJE RANIH ZNAKOVA POGORŠANJA/KRIZE (SIMPTOMI)
