Okrugli stol o prevenciji suicida
U četvrtak 17.04.2025. godine bili smo na Okruglom stolu o prevenciji suicida u Republici Hrvatskoj održanom u prostorijama Sveučilišta Algebra Bernays a u organizaciji Udruge Životna linija i Telegram Media grupe. Sudionici Okruglog stola bili su Tin Pongrac, predsjednik Udruge Životna linija i SUMEZA (Hrvatskog saveza udruga za mentalno zdravlje), Krešimir Radić, dr.med., specijalist psihijatrije, voditelj mobilnog tima Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti u sklopu Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ i dr.sc. Aleksandra Mindoljević Drakulić, profesorica psihologije, klinički psiholog i psihoterapeut.
Telegram Media grupa objavila je, u recentno vrijeme, knjige „Matija“ Drage Hedla (tragična priča o suicidu sina) i „Depra“ Aleksandra Stankovića u kojoj je on prvi puta odlučio progovoriti o borbi s ovom bolešću.
Okrugli stol bavio se temama uloge javnog zdravstva u prevenciji suicida, pitanjem depresije, Strateškim okvirom razvoja mentalnog zdravlja( iz 2022. godine do 2030. g.), do kud smo s realizacijom stigli te kakva je situacija u praksi. Hrvatska je po broju suicida šesta u Europi. Broj dana bolovanja i učestalost bolovanja u Hrvatskoj je na drugom mjestu kada se radi o bolovanjima radi poteškoća s mentalnim zdravljem. Strateški okvir predviđa do 2030. godine uvođenje 30 mobilnih timova.
Dr.sc. Aleksandra Mindoljević Drakulić krenula je s riječima kako je kod nas oduvijek mentalno zdravlje nisko na listi prioriteta. U knjizi koju je objavila navela je kako se kroz povijest odnosilo prema ovim poteškoćama. Suicid je tragični događaj o kojemu mi ne želimo raspravljati. Toliki je strah i zebnja. Ta je tema neiscrpna. Mentalno zdravlje je jedna vrlo atraktivna tema kojom se sada bavi hrpa ljudi. Svaki čovjek ima neke svoje probleme i naravno da kroz te probleme i kroz pomoć drugima rješavamo i naše probleme. U životu postoje različite tranzicije od djetinjstva do kraja života. Svaka od njih može utjecati negativno na pojedinca te dovesti do nekakvih poteškoća. Ključ je i u našoj vlastitoj nezrelosti, nezrelom narcizmu. Ta nezrelost, koja na van nije vidljiva, jer su to moćni ljudi, strašni, dobri, sve rješavaju ali njih to strašno košta. Psihoterapija onda godinama rješava dubinske probleme.. Što znači treba razgovarati.. točno je ali kako, mi ne znamo prave riječi i kako ih adresirati, kako time podići samopouzdanje. Nama u radu ne trebaju nikakve sobe, nikakva dijagnostika.. nama trebaju samo obične sobe i stolice. Ja uvijek radim na mikro razini, mijenjati pogled na svijet kroz osobnu razinu. Što ja kao jedinka mogu pomoći. Mogu reći neke stvari koje sam ja doživjela. Širiti empatiju.
Krešimir Radić, dr. med. ističe kako danas psihijatrija nije više toliko stigmatizirana specijalizacija, dječja psihijatrija je zanimljivija… Kao struka psihijatrija ima bolje metode nego prije. Zahvaljujući inicijativi profesorice Štrkalj Ivezić i Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo danas imamo dva mobilna tima, u školama se radi bolji „screening“… Nije sve idealno, jasno, situacija varira od jedne do druge lokalne zajednice – negdje nema dječjih psihijatara, negdje postoji nadstandard liječenja… Postoji pritisak građana koji zahtijevaju pažnju. Kad se nešto loše dogodi razmišljamo kako, treba krenuti s prevencijom. Pri radu s mobilnim timom uočio sam da su to pacijenti koji su u bolovima, koji su u teškim mukama, koji imaju više tjelesnih bolesti. Nema tjelesne bolesti koja nije povezana sa suicidima. Kad je krenula covid kriza sudjelovao u provedbi dva različita programa za medicinare kako bi se vodilo računa o njihovom mentalnom zdravlju. Značajan broj ove populacije ima problema s depresijom. Medicinari su izloženi radnom stresu. Prvo pomozi sebi da bi mogao pomoći drugima. Drugi program su video materijali i letci koji su bili dostupni na stranicama Grada Zagreba kako se nositi sa stresom, okidačem za depresiju. Socijalni sustav je također reagirao dobro s uvođenjem inkluzivnog dodatka koji je jako koristan. Pojavljuje se problem depresije kod skrbnika. Podrška socijalnog sustava im pomaže da predahnu, mogu se naspavati. Treba povećati pomoć putem telepsihijatrije. Nama je u društvu veliki problem permisivnost prema alkoholu koji je, uz depresiju veliki problem. Psihijatri kod nas nisu srazmjerno raspoređeni, pa čak i kod nas u gradu. Kako je Mađarska riješila značajno probleme s mentalnim poteškoćama. Krenuli s manjeg područja pa onda nacionalno. EU nudi sredstva da se takav projekt proširi i u druge države članice. Cijena je 1000,00 eura godišnje da bi svi stanovnici jedne države, besplatno imali terapiju. U zadnje dvije i pol godine se zagrijavamo, izmjena zakona, mobilni timovi, timovi koji će biti organizirani od HZZO. Nije nula timova. Naš hrvatski auto je dosta težak, puno je vremena prošlo za provođenje Strateškog okvira. Još imamo trećinu vremena, trebamo svi u akciju. Optimističan sam.
Tin Pongrac nastavlja kako ima pozitivnih pomaka, o posljedicama na žalost svjedočimo uvelike i u medijima. U cjelokupnom građanstvu je evidentan porast agresije. Mentalno zdravlje nije stvar marginalne skupine nego je problem cjelokupnog društva. Hrvatsko ulaganje u mentalno zdravlje je jednako bitno kao ulaganje u nacionalnu obranu. Mentalno zdravlje i u nekim europskim državama se podiglo se na razinu nacionalnog prioriteta. Treba njegovati brigu političkog vrha za mentalno zdravlje. Istraživanja Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju da se donošenjem Nacionale strategije i provođenjem može bitno smanjiti stopa suicida. Spasimo ljudske živote. Statistika za 2024. pokazuje 507 suicida. Ove godine pad je na populaciji od 65+ kad je bila ona katastrofalna statistika. Bili smo po ovim brojkama prvi u Europi. Što je strašno? Od 0-25 godina 2023. imali smo 27 suicida , a 2024. 41 suicid. To je porast od 52%. Inicijative su dobre, poput liječnika koji su se udružili za mentalno zdravlje Sentinel. Na općoj nacionalnoj razini je bitno ozbiljnije djelovati zbog sustavnosti. Bili smo upoznati s austrijskim modelom prevencije suicida, SUPRA.. može sa s nevjerojatno malo resursa postići brze i očigledne rezultate. Jedan od tih je bio i uvođenje nagrade za novinare koji najpovoljnije izvještavaju o suicidu i time pridonose prevenciji suicida u Republici Hrvatskoj. Jedan od nevjerojatno dobrih a jeftinih rješenja bilo bi uvođenje dostupne i lako prepoznatljive telefonske linije za pomoć. Ljudi su na vagi.. uvijek postoji želja za životom.. pružena ruka može činiti razliku između života i smrti. Kod nas taj broj nikad nije pušten u upotrebu. Sustavnija rješenja traže druge resurse. Dostupna besplatna psihoterapija za sve građane Republike Hrvatske preko HZZO, kontinuitet pomoći iz tjedna u tjedan. Svaka se kriza može prepoznati na vrijeme. Iz toga ljudi mogu izaći emocionalno jači. Postoji na Rebru broj kriznog centra za prevenciju suicida ali ne funkcionira. Nije se širio niti podatak oko tog broja. Nije se oglašavao. Rijetki su znali za njegovo postojanje, ali im se nije niti javljalo na taj broj.
Davorka Vukadin, facilitator i voditelj grupe peer podrške za članove obitelji osobe s iskustvom mentalnih poteškoća, kroz pitanje, istaknula je kako su pozitivni pomaci učinjeni, osobito s pokretanjem mobilnih timova i radom tima prof. Slađane Štrkalj Ivezić. U tom mobilnom timu radi i naša Marijana Bavčević iz Svitanja kao prvi peer s iskustvom mentalnih poteškoća u mobilnom timu. Na žalost, za sada su samo dva pa pokušajmo raditi na onome što sad imamo u sustavu, dobro i loše. Inkluzivni dodatak još je mnogima nedostižan. Kažu isplatiti će se svi zaostatci, ali što da korisnici rade do tada? Kasni se s isplatama od 1.1.2024. godine i nije poznato kada će rješenja stići a isplate krenuti. Neki korisnici imaju rješenja ali isplata nema. Govorilo se i o pomoći sustava pomoći u kući, gerontodomaćica. Koliko korisnika treba preminuti da bi netko došao na red da dobije gerontodomaćicu? Grad Zagreb je ograničio broj sati gerontodomaćice na 8 mjesečno? U drugim sredinama je moguće situacija još gora. Zašto kada govorimo o mentalnom zdravlju onih iznad 65 govorimo isključivo o demenciji? Znamo li kakva je statistika suicida u ovoj populaciji? Nitko danas za ovim stolom nije spomenuo članove obitelji koji se kako svakodnevna a nerijetko i dugogodišnja podrška nalaze na prvoj crti obrane? Zašto nas se još uvijek tretira kao glavne neprijatelje? Našim ponašanjem nanosimo, navodno, jako puno štete? Koliko stoljeća će biti potrebno da nas se vidi, nauči ako ne znamo? POMOZITE NAM. U konačnici ne treba zaboraviti da su članovi obitelji nerijetko sekundarni pacijenti. Ako imamo Centar za mentalno zdravlje mladih zašto nešto poput toga nemamo i za recimo dvije druge grupacije, onih koji više ne spadaju pod „mlade“ do 65, te jednu za 65+? Što je s asistentima? Koliko osoba s iskustvom mentalnih poteškoća doista ima asistente, kako funkcionira taj sustav, tko kontrolira rad asistenata?